Postoje razne vrste medija, a za početak ću pisati o tiskanim medijima. To su novine i časopisi koji se tiskaju u većem broju. Za tisak i sve ostale medije znam da ponekad (neki rjeđe, neki češće) daju dezinformacije. Dezinformacije su lažne informacije koje mediji pišu da bi privukli pozornost čitatelja. Istina je ljudima često dosadna, sve te svakodnevne informacije… Ljudi žele nešto novo, neočekivano, ponekad čak i strašno i zato mediji ponekad serviraju dezinformacije. Mislim ipak nekako da se više dezinformacija daje u elektroničkom obliku nego u tiskanom.
Najmanje dezinformacija je u dječjim časopisima. To je zato što se djeca iz toga moraju nešto naučiti ili bar vidjeti kako se nešto radi. Dobiti dobar primjer. Recimo, naš školski list, Klopotec. U njemu nema dezinformacija zato što se sastoji od dječjih sastavaka, mišljenja i raznih intervjua. Naravno, djeca su vjerojatno nešto izmislila da bi priča bila bolja. Nisam sigurna jesu li i ostali časopisi toliko točno informirani. Novine ne objavljuju puno dezinformacija zato što ljudi, najčešće stariji (bez uvrede ikome), puno čitaju novine. One najčešće govore o važnim događajima dana, tjedna ili mjeseca. Vjerujem da i u novinama ima istinitih informacija koje se na prvu čine lažnima. Knjige su također tiskane. U književnosti nema dezinformacija zato što svaki pisac može maštati i izmišljati događaje i radnje. Knjige ne moraju biti poučne te zato ne moraju biti osuđene da su u njima dezinformacije. Za pisanje knjige treba imati mnogo mašte i širok vokabular. Vokabular je kao naš “riječnopis”, knjiga u koju “pišemo” riječi koje koristimo. Ako ne čitamo puno i ljudi oko nas ne koriste mnogo raznih riječi mi ne upoznajemo dovoljno riječi da bi naša “knjiga” bila puna. Da bi naša “knjiga” bila puna trebamo znati mnogo riječi. To je vokabular. Pisci ne trebaju imati samo to. Pisci trebaju i puno putovati kako bi dobili inspiraciju za svoja djela. Mislim da je pisanje knjiga teško, pogotovo onih od četiristo, petsto i još više stranica. Naravno, velike knjige iziskuju puno vremena, gramatičke točnosti i strpljenja.
Elektronički, internetski mediji su mediji koji se ne tiskaju na papir. Njih ima puno. Novinari i urednici listova više ne mogu raditi bez internetske stranice. Mnogi ljudi danas koriste internet i preko njega sve čitaju. Lakše ih je koristiti i ljudi ih ne moraju puno plaćati. Još jedna bitna stvar je da ljudi mogu brzo doći do potrebnih informacija.
Sad kad sam nabrojila neke vrste medija i tiska jedini je problem kako razlikovati informaciju od dezinformacije… Na kraju tekstova, tiskanih ili internetskih, trebao bi pisati izvor gdje je nađen ili preuzet tekst. Ako je izvor nepoznat, urednik lista ili internetske stranice preuzima svu odgovornost o točnosti ili dezinformaciji iz izvora. Jedan od načina da čitatelji provjere je li tekst istinit jest taj da sve te informacije proguglaju i tako provjere njihovu točnost. Kad je izvor nepoznat, možda nije točan. Urednici listova ili novinari koji pišu tekst nepoznatog izvora trebali bi provjeriti točnost informacija. To bi trebali napraviti zbog ljudskog povjerenja i zbog problema koji nastaju objavljivanjem dezinformacije.
Ljudi puno koriste medije. Zahvaljujući njima postaju upućeniji u aktualne događaje i život ostalih ljudi. Ja čitam internetske medije kada mi je dosadno. Znaju biti zanimljivi, ponekad poučni, ponekad ne. Posao ljudi koji se brinu o tome kako će izgledati tekstovi i internetske stranice sigurno nije jednostavan. Kad bi ljudi živjeli bez medija, bili bi neupućeni u događaje iz okoline i svijeta. Ne bi bili povezani sa svijetom.
PIŠE: Greta Kolenić, 5.a